07 apr, 2020
Povratak na naslovnu

Stavljen van snage Zaključak Vlade o centralizovanom informisanju o stanju i posledicama širenja COVID-19

Vlada Republike Srbije stavila je van snage svoj Zaključak 05 br. 53-2928/2020 („Zaključak“) kojim je objavljivanje informacija u vezi stanja i posledica zarazne bolesti COVID-19 centralizovano posredstvom Kriznog štaba za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19 („Krizni štab“) na čijem je čelu Ana Brnabić, predsednica Vlade .

Vlada je 28. marta usvojila Zaključak.

Zaključak je 31. marta objavljen u Službenom glasniku RS br. 48/2020.

Dana 3. aprila, Vlada je Zaključak stavila van snage (usvajanjem novog Zaključka 05 br. 53-3010/2020, objavljenog u Službenom glasniku RS br. 50/2020).

Podsetimo prvo šta je u Zaključku bilo predviđeno.

Pošlo se od važnog priznanja da je informisanje stanovništva o stanju i posledicama zarazne bolesti COVID-19 samo po sebi mera zaštite od bolesti. Nakon te proklamacije, međutim, informisanje je stavljeno u isključivu nadležnost Kriznog štaba. Nosioci vlasti na lokalnom nivou kao i lokalni krizni štabovi zaduženi su bili da sve informacije dostavljaju isključivo Kriznom štabu koji je, kako je navedeno, trebalo da obezbedi da se izvrše sve neophodne provere i preduzmu odgovarajuće mere pre objavljivanja. Isto je trebalo da važi i za zdravstvene ustanove i zdravstvene radnike s tim da je za njih bio predviđen, dvostruki filter. Informacije medicinskih radnika upućivale bi se prvo nadležnom zavodu za javno zdravlje, a potom Kriznom štabu. Na kraju je konstatovano da se informacije date javnosti od strane neovlašćenih lica (dakle sve one koje nisu objavljene od strane kriznog štaba), ne mogu smatrati  tačnim uz mogućnost primene propisa koji se odnose na odgovornost i pravne posledice za širenje dezinformacija u periodu vanrednog stanja.

Iako je Zaključak stavljen van snage (nakon jednodnevne primene), treba razjasniti sve pravne aspekte ove situacije koja je otvorila važna pitanja.

Konstatacija da je informisanje stanovništva mera zaštite od bolesti upotrebljena je da bi se ovakva odluka podvela pod Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolest („Zakon“) kojim je predviđeno da Vlada može utvrditi odgovarajuće mere i način njihovog sprovođenja u cilju sprečavanja i suzbijanja te bolesti. Nije sporno da je objavljivanje informacija u ovim okolnosti zaista svojevrsna mera zaštite. Sporno, a i kontradiktorno prethodno konstatovanom je to što je njihovo objavljivanje Zaključkom strogo centralizovano. Dakle, paradoksalno je istim aktom jedna mera proklamovana i ograničena.

Zašto se na kraju Zaključka podseća na pravne posledice širenja dezinformacija, nije jasno iz dva razloga.

Prvo, u Zaključku se prethodno o dezinformacijama ni ne govori. Naime, Vlada je na ovaj način pokušala da reguliše objavljivanja informacija, a ne dezinformacija. Inherentno pojmu informacije je njena tačnost. Reći netačna informacija, iako se neretko tako govori, oksimoron je. Zaključkom Vlade informacijama se ne može oduzeti svojstvo tačnosti kako god one bile objavljene. Takođe, sam Zaključak ne sadrži nikakvu sankciju ukoliko npr. lekar ili predsednik opštine objave neku informaciju koja ne bude opovrgnuta kao netačna što je i logično jer bi takva inkriminacija bila protivna Ustavu. Ukoliko definitivno i nije postojala namera da se kažnjava objavljivanje tačnih podataka, Zaključak je morao biti mnogo spretnije napisan. Praktično je norma sadržana u ovom pravnom aktu imala samo dispoziciju bez sankcije.

Drugo, to što se Zaključkom podseća na propise koji se tiču širenja dezinformacija (dakle, lažnih vesti ili tvrđenja) ne samo što je suvišno jer oni svakako postoje i primenjuju se nego zahteva i dodatna pojašnjenja. Barem kada je u pitanju konkretna inkriminacija (izazivanje panike i nereda), Krivični zakonik propisuje da će se kazniti onaj ko iznošenjem ili pronošenjem lažnih vesti ili tvrđenja izazove paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujeti ili značajnije omete sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Kvalifikujuća okolnost je izvršenje dela putem sredstava javnog informisanja. Ono što je nedovoljno istaknuto kada se govori o kažnjavanju za širenje dezinformacija jeste da je ovo posledično krivično delo. Dakle prvo je neophodno da je izneta tvrdnja netačna. Drugo, da bi postojala radnja krivičnog dela, neophodno je da je nastupila i posledica tj. da je do širenja panike i drugih propisanih posledica zaista i došlo.

Bez obzira na to što sankcija za objavljivanje informacija mimo Kriznog štaba nije propisana, samim uputstvom o ponašanju nosilaca lokalnih vlasti i medicinskih radnika ograničilo je Ustavom Republike Srbije zagarantovanu slobodu medija i pravo na obaveštenost. Ustavom je propisano da u Srbiji nema cenzure, a da se širenje informacija može ograničiti samo u cilju sprečavanja pozivanja na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka ili narušavanje teritorijalnog integriteta Republike Srbije, sprečavanja propagiranja rata ili podstrekavanja na neposredno nasilje ili radi sprečavanja zagovaranja rasne, nacionalne ili verske mržnje, kojim se podstiče na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, kao i da je ovakvo ograničenje u nadležnosti suda. Propisano je i da svako ima pravo da istinito, potpuno i blagovremeno bude obaveštavan o pitanjima od javnog značaja i sredstva javnog obaveštavanja su dužna da to pravo poštuju.

Ograničavajući objavljivanje informacija, Vlada se verovatno vodila generalnim ovlašćenjem da se ustavna prava mogu ograničiti zakonom ukoliko to predviđa Ustav u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava. U slučaju pomenutih prava, nije ni predviđena mogućnost njihovog ograničavanja zakonom. Pri tom, ova ograničenja nisu ni preduzeta zakonom nego Zaključkom Vlade. Takođe, naš Ustav ne pripada tipu ustava koji daju izričito ovlašćenje za donošenje uredbi sa zakonskom snagom. Dodatno, Vlada nije ni donela uredbu sa zakonskom snagom već Zaključak. Sve ovo otvorilo je ponovo mnoga pitanja koja postoje u svim demokratskim državama u ovom momentu, a to su pitanja ograničavanja ustavnih prava u vanrednim okolnostima.

 

Za više informacija možete nas kontaktirati na  covid19@geciclaw.com