10 apr, 2020
Povratak na naslovnu

Krivično pravo u doba pandemije – krivični zakonik je osnov, ali i granica postojanja krivičnog dela

Krivični zakonik štiti društvo od društveno opasnog ponašanja, ali, u skladu sa principima pravne sigurnosti i vladavine prava, štiti i osumnjičene od države. Taj drugi aspekt krivičnopravne zaštite, alarmiran tokom trenutnog vanrednog stanja, zaslužio je da se ovoga puta analizira u prvom planu.

U teoriji postoji stav da su krivični zakoni svojevrsna Magna Carta Libertatum[1] krivičnog prava. To znači da ukoliko nisu ostvarene sve činjenice obuhvaćene konkretnom zakonskom inkriminacijom, niko ne može biti osuđen, ali ni optužen, za to krivično delo. Krivični zakonik nije „Biblija“ samo javnih tužilaca nego i osumnjičenih. Ignorišući sada pitanje da li svest o tome postoji u medijima, analizirali smo sudsku praksu i propise.

Još kada je nakon uvođenja vanrednog stanja u Srbiji objavljen Zaključak Vrhovnog saveta sudstva o radu sudova, istaknuta su krivična dela za čija se procesiranja smatra da ne trpe odlaganje u vanrednim okolnostima. U pitanju su dela: nedozvoljena trgovina, nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije i prenošenje zarazne bolesti. Takođe, suđenja se odvijaju i u predmetima vezanim za krivična dela učinjena u vezi vanrednog stanja pod šta se može podvesti i krivično delo izazivanja panike i nereda.

Kako dani u vanrednom stanju prolaze, a broj osumnjičenih, za navedena krivična dela, raste, otvorilo se pitanje poštovanja najvažnijeg načela krivičnog prava, načela zakonitosti kao i ustavnih principa vladavine prava, pravne sigurnosti u kaznenom pravu, prava na jednaku zaštitu prava i zabrane diskriminacije.

 

Propisivanje nedozvoljenih radnji u zakonu kao elemenat opšteg pojma krivičnog dela

Prilikom privođenja i podizanja optužnica za delo izazivanja panike i nereda, otvorila su se pitanja postojanja u zakonu elementa za neke od radnji koje su se pokušale podvesti pod ovo delo. Naime, propisana radnja tog krivičnog dela je iznošenje ili pronošenje lažnih vesti ili tvrdnji. Dakle, neophodno je prvo da objavljene tvrdnje nisu tačne. Za postojanje krivičnog dela, međutim, neophodno je da je nastupila i posledica koja je takođe konkretno propisana, tj. da je (alternativno) došlo do (i) izazivanja panike, (ii) težeg narušavanja javnog reda i mira ili (iii) značajnijeg ometanja sprovođenja mera i odluka javnih vlasti. Posledica mora biti postojeća i ostvarena (dakle, nije relevantna moguća posledica).

Prema tome, ukoliko je objavljena tačna vest, bez obzira na to da li je nastupila neka od posledica, krivičnog dela nema jer nije ostvaren elemenat predviđenosti u zakonu. Isto važi i ukoliko je objavljena lažna vest, a do navedenih posledica nije došlo. Dakle, takva dela nisu predviđena u zakonu. Ukoliko bi sud drugačije zaključio u svojoj presudi, došlo bi do povrede načela zakonitosti, principa pravne sigurnosti u kaznenom pravu, ali do povrede prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona Evropske konvencije o ljudskim pravima („Konvencije“).

Na normativni aspekt postojanja posledice, upravo kada je u pitanju delo izazivanja panike i nereda, ukazala je i domaća sudska praksa. Iz prakse Apelacionog suda u Kragujevcu, proizlazi sledeće. Da bi okrivljeni bio oglašen krivim za izvršenje krivičnog dela izazivanje panike i nereda, neophodno je konkretizovati nastupanje posledice tog dela koje se ogleda u izazivanju panike u vidu uznemiravanja građana jačeg intenziteta pa stoga nije dovoljna samo konstatacija da je okrivljeni svojim tvrdnjama izazvao paniku i teže narušavao javni red i mir ako se pri tome ne navede u čemu se konkretno sastoji nastupanje zabranjene posledice[2].

Evropski sud za ljudska prava („Evropski sud“), svojom praksom, dodatno je nijansirao načelo zakonitosti inače proklamovano i prvim članom Krivičnog zakonika Republike Srbije.

Evropski sud istakao je da član 7 Konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona) takođe podrazumeva da krivični zakoni ne mogu biti ekstenzivno tumačeni na štetu optuženog. Iz ovog principa proizlazi da krivično delo mora biti jasno definisano u zakonu. Pojedinci moraju na osnovu teksta konkretne odredbe znati koje će ih ponašanje učiniti krivično odgovornim (slučaj Cantoni v. France, paragraf 29).

Kada se kaže da kažnjavanje može biti samo na osnovu zakona, pod zakonom se ne misli na samo puko postojanje određene odredbe nego je neophodno da budu ispunjeni i određeni kvalitativni zahtevi. Između ostalog, ti zahtevi tiču se predvidljivosti kažnjavanja za određeno ponašanje i s tim povezanim definisanje konkretnog dela (slučaj Del Río Prada v. Spain paragraf 91).

Kada je u pitanju delo nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije, sama po sebi ekstenzivna zakonska formulacija, takođe može dovesti u pitanje kvalitet predviđenosti u zakonu. Krivičnim zakonikom propisano je da će se kazniti svako ko za vreme epidemije ne postupa po propisima, odlukama ili naredbama kojima se određuju mere za njeno suzbijanje ili sprečavanje. U pitanju je, dakle, blanketno delo, što znači da će pojedinci iz drugih relevantnih propisa, a ne Krivičnog zakonika saznati za koje ponašanje će biti kažnjeni. Veliki broj takvih propisa i mera koje se iz dana u dan donose, ali i stavljaju van snage, može ugroziti pravnu sigurnost i mogućnost adresata norme da predvide za koje ponašanje će uopšte biti kažnjeni.

Takođe, u cilju zaštite načela zakonitosti, u slučaju ovog krivičnog dela, treba konkretno odrediti koje to odluke javnih vlasti potpadaju pod mere suzbijanja epidemije. Na primer, sporni Zaključak Vlade Srbije (o kojem smo prethodno već pisali https://www.coronavirus.geciclaw.com/sr/stavljen-van-snage-zakljucak-vlade-o-centralizovanom-informisanju-o-stanju-i-posledicama-sirenja-covid-19/) kojim je objavljivanje informacija o pandemiji centralizovano isključivo posredstvom Kriznog štaba, objavljivanje informacija proklamovao je kao meru zaštite od bolesti. Da nije stavljen van snage posle jednog dana primene, pitanje je da li bi se onda objavljivanje tačnih vesti možda podvodilo pod nepostupanje po zdravstvenim propisima za vreme epidemije s obzirom na to da, kao što smo već objasnili, istinito informisanje nikako ne može da potpada pod radnju dela izazivanja panike i nereda. Dakle, blanketna dela poput ovog, mogu svakako biti opasna po načelo zakonitosti i predviđenost u zakonu. U situaciji kada Parlament ne radi, a propisi se donose i povlače iz dana u dan, ta opasnost se povećava.

Kod ovako ekstenzivnih opisa radnji poput nepostupanja po zdravstvenim propisima za suzbijanje epidemije, neophodno je, međutim, voditi računa i da između različitih presuda koje obuhvataju slično činjenično stanje ne budu velike razlike u pogledu izrečenih kazni. Iako je činjenica da u Srbiji, sudska praksa nije izvor prava, sudovi ne mogu brzopleto odbiti da uzmu u obzir druge presude u sličnim slučajevima jer se može desiti da njihove presude ne prežive više instance. Ovo krivično delo još sveobuhvatnijim čini i to što (za razliku od širenja panike i nereda), nije propisano nastupanje konkretne posledice nego se kažnjava sama apstraktna opasnost. Ukoliko se pojave drastično različite presude tj. ako dođe do različite primene prava na iste ili slične činjenice, praksa Ustavnog suda mogla bi pružiti smernice žalbenim sudovima. Ustavni sud Republike Srbije, naime, konstatovao je, u svojoj praksi, da do povrede prava na pravnu sigurnost dolazi u slučaju postojanja različite prakse sudova najviše pravne instance koja dovodi u neravnopravan položaj lica koja se nalaze u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji[3].

 

[1] Drakić (2015) O nastanku mera bezbednosti kao krivičnih sankcija; Anali Pravnog fakulteta u Beogradu; Vol. 63, br. 1

[2] Rešenje Apelacionog suda u Kragujevcu Kž1 2081/2010 od 5.11.2010. godine

[3] Odluka Ustavnog suda Už 1948/2014 od 23. 11.2017. godine